Osobe sa invaliditetom, a pre svega žene, gotovo su nevidljiva kategorija u našem društvu. Čak i institucije koje se bave rodnom ravnopravnošću se veoma retko ili nikada ne bave problemima ove ranjive grupacije. Takođe, udruženja osoba sa invaliditetom ne stavljaju žene u fokus u dovoljnoj meri, upozorava za “Zdravlje Vodič” poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković.

Iako je invaliditet naveden kao osnov za svaku četvrtu pritužbu koja stigne na adresu Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, žene sa invaliditetom koje žele da se ostvare kao majke nikada se nisu obratile ovoj ustanovi. To ne znači da one nemaju problema, već upravo suprotno.

Jankovićeva naglašava da je, zbog stereotipa kojima smo skloni, ugrožavanje prava na lični integritet i porodični život  žena sa invaliditetom postalo gotovo uobičajena praksa. Žene i deca sa invaliditetom neretko su žrtve višestruke diskriminacije, naglašava Jankovićeva, koja je pozvala sve žene koje smatraju da su diskriminisane da im se obrate. 

• Istraživanje koje je sproveo Pokrajinski zaštitnik građana pokazalo je da jedan od osnovnih problema žena sa invaliditetom nedovoljna pristupačnost ustanova zdravstvene zaštite, čime je ugroženo njihovo pravo na privatnost jer moraju doći sa pratiocem koji stiče uvid u njihove privatne podatke. Pored toga, žene sa senzornim invaliditetom, odnosno gluve i nagluve, nailaze na komunikacijske barijere. Zbog nepoznavanja znakovnog jezika i nepostojanja prevodioca u ustanovi, medicinsko osoblje se ne obraća ženi sa invaliditetom, već njenom pratiocu. Kada su u pitanju ginekološki pregledi ne postoji dovoljan broj prilagođenih ginekoloških stolova, ističe Jankovićeva i dodaje da su deca i žene sa invaliditetom nevidljivi i u javnom životu.

Upozorava da se oni sreću sa preprekama u obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i često su žrtve nasilja. Naša sagovornica naglašava da je obaveza države da pruži dodatnu podršku porodicama čiji je jedan član osoba sa invaliditetom. Podseća da je porodica stub društva i da je uloga porodice u životu osoba sa invaliditetom još značajnija.

• Svedoci smo da je obrazovanje dece sa invaliditetom često u direktnoj vezi sa upornošću roditelja da njihovo dete to pravo ostvari. Na kraju obrazovanje njihove dece bude stvar lične žrtve, a ne posledica toga što je društvo prepoznalo na koji način mora da izađe u susret osobi sa invaliditetom.  Slično je i sa ostalim segmentima života uključujući tu i pravo na reproduktivno zdravlje. Osoba sa invaliditetom prvu percepciju sebe i svog invaliditeta stiče u porodici i taj model kasnije nosi kroz život, naglašava poverenica.

Neophodna je, kako kaže, edukacija društva, pa čak i lekara, o osetljivosti i potrebama osoba sa invaliditetom, kao i ljudskim pravima uopšte. 

Na svima nama, kako kaže, je da osobe sa invaliditetom prihvatimo kao ljude koji imaju apsolutno iste potrebe kao i mi, samo su drugačiji načini na koje ih zadovoljavaju. Podseća da je Srbija ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom i da je postignut izvestan napredak u implementaciji propisanih odredaba.

Ipak, pred državom je još mnogo posla i neophodno je:

• Što pre usvojiti novu strategiju unapređenja položaja OSI jer je važenje stare isteklo 2016. godine, kao i akcioni plan koji će predvideti mere i aktivnosti koje će omogućiti osobama sa invaliditetom da u potpunosti uživaju sva prava pa i ona koja se odnose na reproduktivno zdravlje
• Izmeniti i dopuniti zakone koji se tiču ostvarivanja prava osoba sa invaliditetom, među kojima je i Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom
• Izmeniti propise o poslovnoj sposobnosti
• Obezbediti razvoj servisa podrške u lokalnim zajednicama
• Jačati kapacitete u oblasti inkluzivnog obrazovanja na svim nivoima i sprovesti započeti proces deinstitucionalizacije do kraja

Nejednak položaj na tržištu rada

U pritužbama koje stižu na adresu Poverenika osobe sa invaliditetom uglavnom ističu da im je uskraćeno pravo na pružanje usluga ili korišćenje javnih površina pod jednakim uslovima. Navode i da se zbog invaliditeta  nalaze u nejednakom položaju na tržištu rada i prilikom zapošljavanja.

*Ovaj tekst deo je projekta Majčinstvo i invaliditet “Dajmo i njima šansu” koji sufinansira Ministarstvo kulture i informisanja. Izneti stavovi ne izražavaju nužno stavove ministarstva